Dječiji strahovi

Šta sve muči malene glave

Autor: "Bebe i mame"
06.04.2018 16:42
A
A
A

Strah je pored radosti, gnjeva i tuge jedna od osnovnih ljudskih emocija. On može pokretati na korisne i efikasne postupke, ali svojom neočekivanošću i intenzitetom može paralizirati racionalno razmišljanje.

Strah je emocija koju je većina djece iskusila u obliku bojazni ili neodređene nelagodnosti ili nemira. Izučavanje dječijih strahova je put ka otkrivanju korijena opće ljudske strepnje.

Moji prijatelji, mladi bračni par, došli su mi u posjetu sa svojom trogodišnjom djevojčicom. Poslije izvjesnog vremena pristojnog ponašanja, djevojčicu privlači kupatilo.

Dijete nije teško uplašiti jer se djeca plaše više i češće nego odrasli, što je uslovljeno nezrelošću njihovog centralnog nervnog sistema, malim iskustvom i nedovoljno razvijenom strukturom ličnosti i odbrambenih sistema.

Djeca nemaju znanja o stvarima ni iskustva o njima da bi njihovo opažanje bilo tačno i realno. Sve sa čime se sreću u prvim godinama za njih je novo i nepoznato. Sve što je novo i nepoznato izaziva nepovjerenje, bojazan i oprez i kod odraslih, a kod djece je tada osnovno osjećanje strah.

Tokom rasta i razvoja dijete uči o svojoj okolini i stvarima u njoj. Također, kroz sopstvena iskustva, a uz pomoć roditelja, uči šta je zaista opasno. Tako se formiraju korisni socijalno pozeljni strahovi.

Roditelji neke od ovih strahova prepoznaju, dok neki promaknu neprimijećeni, bilo zato što su potisnuti, bilo zato što su prerušeni u neke druge oblike ponašanja.

Stavovi roditelja mogu značajno utjecati na javljanje strahova kod djece. Tako stavovi roditelja koji su pretjerano zaštitnički mogu, stalnim upozoravanjem na opasnosti stvoriti kod djeteta hronični strah.

U različitim uzrastima djeca se plaše različitih stvari. Tako se prvo susrećemo s urođenim strahovima, kao što je reakcija trzanja na iznenadne zvuke i urođeni strah od gubitke podloge, pri kome se javlja Moorov refleks.

Kasnije, većina djece prolazi kroz fazu strahova od životinja, prvo velikih a kasnije manjih (buba, miš). Strahovi od malih životinja se najčešće javljaju oko treće godine i uglavnom su prolazni, ali nekada se zadržavaju i do odraslog doba i vezani su za gađenje usljed neprijatnog dodira. Među predstavnicima straha od opasnog dodira su i strahovi od ujeda i uboda.

Kod djece je teško napraviti razliku između onoga što podrazumijevamo pod strepnjom, odnosno strahom, jer strah i strepnja su blizu jedno drugom. U slučaju tzv. bezražloznih strahova (fobija), dijete kao i odrasla osoba, može se bojati bilo čega (vuka, vještice, bijelog mantila).

Najznačajniji razvojni strahovi su strah od odvajanja, strah od prljanja i strah od kazne super ega, tj savjesti.

Od ovih strahova dijete se brani tako što te strašne stvari izbjegava, a to dovodi do ometanja razvoja, jer ograničava njegovo kretanje i osujećuje njegova interesovanja i znatiželju.

Strah od odvajanja

U periodu od tri-četiri mjeseca dojenče se smiješi i raduje svakom ko mu priđe. Na kasnijem stupnju razvoja, od šest mjeseci, ono pokazuje nešto veće nepovjerenje prema novim licima, a od sedam-osam mjeseci može ispoljavati strah prema novim i nepoznatim licima.

Taj strah predstavlja uvod u strah od odvajanja i jedan je od najpoznatijih strahova. Razvojni razlozi straha su što beba uzrasta od oko osam mjeseci svoju majku prepoznaje kao zasebnu jedinku, što nosi u sebi opasnost da se majka kao izvor zadovoljstva izgubi, a to rađa strah.

Strah od prljanja

Taj strah se javlja oko druge godine života, u vrijeme kada počinje navikavanje na čistoću i proces socijalizacije spontanog obavljanja fizioloških potreba. Strah od prljanja počiva na djetetovom poistovjećivanju sa roditeljskim zabranama i predstavlja začetak formiranja moralnih normi kod djeteta.

Strah od kazne super ega

Sramota, strah od greške, grižnja savjesti su osjećanja koja utječu ne društvenu integraciju djeteta i lično osamostaljivanje. Ponavljanjem zabrana dijete saznaje šta smije, a šta ne.

Dijete do druge godine teško poštuje zabranu, ali uprkos tome zabrana ostavlja tragove i prekoračenje zabrane izaziva ponašanje koje ukazuje na osjećanje počinjene greške.

U trećoj godini dijete se nastoji potvrditi, pokazati svoje sposobnosti i veoma je osjetljivo ne mišljenje okoline. Ova osjećanja su tokom treće godine prvobitno vezana za strah od kazne i javljaju se samo u prisustvu drugih. Kasnije, u toku četvrte i pete godine dolazi do razvoja straha od kazne vlastite savjesti.

Procjena straha

Kada procjenjujemo primjerenost djetetovog straha, moramo voditi računa o sljedećem:

* Koliko je dijete staro;

* Pod kojim uslovima raste;

* Da li neko od ukućana ispoljava isti ili sličan strah;

* Pod kojim se uslovima strah javio i da li je okolina reagirala i kako;

* Koliko je taj strah trajao.

Dijete, koje se sa dvije ili tri godine boji mraka, ispoljava uobičajen strah tog uzrasta. Isti taj strah u uzrastu od šest godina već treba zabrinuti roditelje i navesti ih na razmišljanje o njegovim uzrocima.

Kako savladati strah

Ono čime je priroda obdarila djecu jeste sposobnost prevazilaženja i oslobađanja od straha.

Neki se strahovi prevazilaze samim razvojem, jer dijete uči i stiče nove sposobnosti. Tako se, recimo, strah od padanja savlađuje intenzivnim ljuljanjem na ljuljašci, prvo u prisustvu drugih odraslih osoba, koje za njih predstavljaju sigurnost, a kasnije i sama.

Dijete ima spontane i prirodne načine pomoću kojih pokušava prevazići strahove, a to su igra, priča, crtež, itd. U razvoju strahova i njihovom prevazilaženju važnu ulogu ima porodica i način njenog funkcioniranja. Porodica koja dobro funkcionira uspijeva pružiti dobre modele rješavanja kriznih situacija.