Uloga roditelja, odnosno ženske i muške figure, važna je još prije začeća djeteta, razvija se tokom trudnoće i porođaja, traje cijelo razdoblje odrastanja, a nastavlja se čak i kad djeca odrastu i odu od kuće.
Mnogi psiholozi će reći da roditelji nastavljaju utjecati na djecu i onda kad ih više nema među živima, jer su se njihove figure ugradile u psihu djeteta tokom odrastanja.
Ko sve može biti mama
Uloga majke znatno je više proučavana i većina bi se ljudi složila s tim da je majka najvažnija osoba u životu djeteta. Naravno, ne mora biti i biološka majka, a u prvih nekoliko godina života ne mora biti ni ženska osoba.
Naime, u prve tri godine života majka je svaka osoba koja uspješno zadovoljava potrebe djeteta za emocionalnim vezivanjem, hranom i njegom. Mnogi bi muškarci bili sposobni uspješno preuzeti tu ulogu. Tek poslije, od treće godine nadalje, djetetu postaje bitno da je majka žena, a otac muškarac.
Je li tati mjesto u porođajnoj sali
U trudnoći otac nerođenog djeteta stvara atmosferu sigurnosti, povjerenja, optimizma i tako pomaže majci da se trudnoća odvija sa što manje stresova, da se osjeća ugodno i voljeno te da s radošću očekuje novorođenče.
Povoljna porodična atmosfera zasigurno pozitivno utječe na razvoj djeteta tokom trudnoće, što je mnogim roditeljima poznato, jer su s djetetom počeli komunicirati mjesecima prije njegovog rođenja.
Odnedavno i otac može prisustvovati rođenju svog djeteta. Zabilježena su mnoga pozitivna iskustva, a najviše koristi od toga ima novorođenče. Utvrđeno je, naime, da očevi koji su prisustvovali porođaju znatno više pričaju o svom djetetu, da su mnogo tačniji u njegovu opisivanju i da se tokom odrastanja znatno više vežu za dijete.
Tata je važan za stvaranje slike o svijetu
Tokom prva tri mjeseca majka i novorođenče razvijaju posebnu vrstu odnosa koju nazivamo simbioza. Oni se u mnogočemu ponašaju kao jedno biće i otac je u tom razdoblju potisnut u drugi plan.
Ipak, simbioza se ne bi mogla dobro razvijati bez njegove podrške, zaštitničkog stava, razumijevanja i brige o svakodnevnim potrebama djeteta i majke. Kako dijete raste, počinje sve sigurnije zamjećivati postojanje i drugih osoba osim majke, a to znači da i otac biva uključen u njegov svijet.
Otac tako potiče lakše razrješenje simbioze te kroz svoju različitost omogućuje djetetu brži kognitivni i motorički razvoj te stvaranje obrazaca budućih socijalnih odnosa.
Možda je teško povjerovati, ali je još prije četvrt stoljeća naučno dokazano da djeca od osam sedmica starosti drukčije reagiraju u prisutnosti očeva nego majki.
Potreba za emocionalnom vezanošću
Britanski psihoanalitičar John Bowlby uveo je u psihodnamsku teoriju važan koncept pod nazivom attachment (emocionalno vezivanje ili privrženost) između djeteta i majke, odnosno osobe koja ima tu ulogu.
Proučavajući djecu u dječjim domovima, otkrio je važnost tog fenomena u prve tri godine života te teške posljedice na razvoj djeteta ako se ta potreba za emocionalnom vezanošću nije mogla više-manje skladno razvijati.
U porodici s oba roditelja emocionalna vezanost bit će veća uz jednog roditelja, najčešće majku, ali će se istodobno razvijati i emocionalna vezanost uz drugog roditelja, oca.
Time će vezanost dobiti na dinamici i sigurnosti, a poslije će prisutnost oca olakšati odvajanje - osamostaljivanje djeteta iz zajednice s majkom.
Porodični trokut
Između treće i pete godine života djeteta uloga oca postaje vrlo specifična i odnosi koji se stvaraju u porodičnom trokutu majka - dijete - otac bitno će utjecati na daljnji razvoj njegove ličnosti.
Nakon završetka te burne faze razvoja, u dobi od oko šest godina dijete ulazi u znatno mirnije razdoblje koje se zove latencija i postaje zrelo za školu. Polaskom u školu očekuje podjednaku pomoć obaju roditelja za svojih prvih đačkih godina. Otad su roditelji ujednačeniji po važnosti.
