Mucanje je u problem u govoru koji je vrlo raširen u cijelom svijetu. To je poremećaj ritma, tečnosti i tempa govora koji se ispoljava u nevoljnim grčevima mišića govornih organa, a ponekad ga prate i grčevi mimičkim mišića lica i nevoljni pokreti ruku, prenosi portal E-beba.com.
Grčevi izazivaju nevoljan prekid tečnosti govornog procesa – uzastopno ponavljanje ili napeto izgovaranje slogova i glasova, prisilne pauze između riječi i usred riječi, prekid govora i različite kombinacije svega navedenog.
Kod djece nije ništa neobično da počnu mucati u vrijeme kada im se naglo razvija govor, a obično to krene oko druge godine. Naime, djeca tada znaju mnogo riječi, uče slagati rečenice, a zbog neiskustva u govoru, ne mogu se brzo odlučiti koju riječ će upotrijebiti ili se ne mogu sjetiti riječi koja bi najbolje pristajala onome što žele reći.
Takvo razvojno mucanje najčešće prestaje samo od sebe i djetetu nije potrebna nikakva stručna pomoć. Važno je jedino da drugi odrasli ne požuruju dijete u govoru, da mu ne predlažu nastavak rečenice, već ga strpljivo saslušaju. Eventualno, kada je prikladno, mogu ponoviti tečno i jasno ono što je dijete reklo kao konstataciju (“Znači želiš reći da…”)
Posebno u ovom periodu naglog razvoja govora, a i u cijelom djetinjstvu, važno je da djeca imaju dobre govorne uzore. Roditelji bi se trebali truditi izgovarati tačno i jasno, s pravilnim naglascima. Djetetu se mogu pustiti snimljene priče sa spikerom koji jasno govori. Bilo bi dobro izbjegavati televizijske reklame koje djeca obično vole gledati zbog neprirodno ubrzanog glasa spikera, a i općenito zbog lošeg utjecaja brze izmjene slika i bljeskova koji imaju loš utjecaj na djetetov razvoj mozga.
Zašto se javlja mucanje?
Kod manjeg broja djece, mucanje se nastavlja u nastavku djetinjstva, a kod nekih se zadržava i u odrasloj dobi. Nije potpuno jasno zašto se mucanje uopće pojavljuje, ali ono što je sigurno jest da su uzroci mnogobrojni – to je spoj neuroloških, psiholoških, socijalnih i lingvističkih utjecaja koji pridonose nastanku i razvoju mucanja.
Primijećeno je da postoji i nasljedni faktor, pa tako djeca koja imaju u obitelji nekog ko muca ili je mucao u djetinjstvu, češće pokazuju sklonost mucanju u ranom djetinjstvu ili kao reakciju na stres. Također, ljevoruka djeca pokazala su veću sklonost mucanju.
Kada djeca pokušavaju prepričati vlastiti događaj, često počnu mucati jer se istovremeno prisjećaju i pričaju te zbog toga što biraju riječi kojima bi najbolje opisali svoje osjećaje.
Djeca s preosjetljivim živčanim sustavom također mogu imati problema s mucanjem. Takva djeca imaju problema sa spavanjem, strahovima, loše prihvaćaju promjene i slično. Oni trebaju stabilan, miran i staložen odgoj te uhodanu dnevnu rutinu. Djeca koja imaju prestroge roditelje s prevelikim očekivanjima također mogu imati problema s mucanjem i drugim smetnjama, kao i djeca slabijeg zdravlja te s oštećenjima motorike.
Kako pomoći djetetu?
Kod razvojnog mucanja u ranoj dobi zapravo ne treba činiti ništa osim imati razumijevanja i ne požurivati dijete te raditi na tome da se djetetov govor razvija u zdravim uvjetima.
Zanimljivo je da su neki mališani sami pronašli način kako da se izvuku kad počnu mucati. Kad u rečenici zapnu na nekoj riječi i počnu ponavljati slogove, učine nešto da bi napravili “rez”- lagano udare nogom, naprave pauzu od sekundu – dvije, počeškaju se po glavi ili bradi, pucketaju prstima ili se neprimjetno uštipnu i nastave rečenicu. Možda zvuči smiješno, ali nekima je pomoglo.
Kod mucanja koje je popraćeno drugim fiziološkim ili psihološkim promjenama tijekom duljeg vremena potrebno je potražiti stručnu pomoć logopeda i/ili psihologa.
Općenito je važno da roditelje prilagode svoj stil odgoja djetetovom temperamentu i zdravstveno – psihološkim potrebama djeteta te da ga odgajaju u stabilnoj atmosferi s puno ljubavi, strpljenja i što više zajednički provedenog vremena.
Na neke moguće uzroke koji bi mogli izazvati pojavu mucanja kao što je ratno stanje, razvod roditelja, rođenje novog djeteta i slično, roditelji ne mogu utjecati u smislu da prekinu takav događaj. No ono što mogu i moraju učiniti bez obzira reagira li dijete na to mucanjem ili ne, jest olakšati djetetu. To mogu učiniti tako da mu pruže bezuvjetnu potporu, razgovaraju o situaciji s djetetom i potaknu ga da pokaže svoje osjećaje kroz razgovor, crtež ili tako da ga uključe u donošenje odluka ili mu prepuste dio posla koji ono može i želi obaviti.
