Primjenjivati metodu "pustiti djecu da plaču" znači ostaviti ih u krevetiću da se sami uspavaju. Malo izmijenjena verzija je kada roditelj ide do bebe svakih nekoliko minuta, pomazi je ili utješi, ali ne uzima u naručje. Vrijeme između dolazaka polako se produžava tako da beba s vremenom „nauči“ sama zaspati.
Međutim, stalni nedostatak odgovora - konstantno neodgovaranje na dječiji plač, čak i na samo nekoliko minuta, može štetiti djetetovom mentalnom zdravlju.
Djeca koja su ostavljana sama da plaču, ponekad ne razviju osnovni osjećaj povjerenja ili samosvijesti, što može kasnije u životu uzrokovati osjećaj nemoći, nisko samopoštovanje te hroničnu tjeskobu i depresiju.
Istraživači su otkrili da je nemoguće razmaziti dijete ako reagiramo kad ono plače. Naprotiv, brzi odgovor stvara dovoljnu količinu povjerenja i sigurnog povezivanja u prvoj godini života.
Djeca čiji roditelji odgađaju odgovor na plač, postaju zahtjevni i priljepljivi, a svrstani su među "nesigurno povezanu djecu". Zbog toga, najnovija saznanja govore da dijete koje plače treba uzeti u naručje, pomaziti ga i utješiti. Samo tako dijete će izbjeći stres i osjećati se sigurno.
