KORISNO Zdravo dijete

Ovo je jedini lijek za ospice

Komplicirane pjege na sluznici ždrijela i obraza gotovo se isključivo javljaju kod ospica

Bebe i mame
21.11.2019 14:50

Bolesnik postaje zarazan za okolinu s početkom prvih znakova bolesti

Foto: Ilustracija

Ospice (morbili, male boginje) akutna su zarazna bolest čovjeka uzrokovana virusom  morbila iz porodice paramiksovirusa. Do danas je poznat samo jedan tip virusa ospica i  protiv njega je izrađena efikasna vakcina.  

S obzirom na to da su morbili bolest protiv koje nema specifičnog lijeka, a u nekim slučajevima može završiti i smrću, kontrolirana primjena vakcine znatno je pripomogla u  prevenciji i liječenju. Ospice su endemska bolest u mnogim krajevima svijeta. Premda se ubrajaju u tipične dječije bolesti, od njih mogu oboljeti sve dobne skupine. Bolest je vrlo zarazna, a izvor zaraze isključivo je bolestan čovjek.  

Bolesnik postaje zarazan za okolinu s početkom prvih znakova bolesti (najčešće je to nalik jakoj prehladi, tzv. virozi, a bolesnik još ne zna da ima ospice), što traje do petog dana  nakon izbijanja osipa.  

Tokom tog perioda virus se može naći u sekretu dišnih puteva, krvi i mokraći. Bolest se prenosi kapljičnim putem, odnosno izravnim dodirom s bolesnikom, najčešće preko  sluznice dišnih puteva i očne spojnice. Iznimno, može se prenijeti i preko treće osobe, ali  samo unutar desetak minuta od kontakta te osobe s bolesnikom. Prije ere vakcinacije protiv ospica, bolest je najčešće pogađala djecu između pet i deset godina, a zbog njezine primljivosti gotovo 95 posto populacije do odrasle dobi preboljelo bi  je, odnosno steklo odgovarajuću imunost.  

Nakon uvođenja obavezne vakcinacije (u nas od 1968.), ospice su postale rijetke u predškolskoj i školskoj dobnoj skupini, ali se relativno češće javljaju u kasnijoj dobi  (slabljenje imunosti postignute vakcinacijom zbog bilo kojeg razloga, nedovoljna  procijepljenost, itd.).  

I ljudi koji su vakcinisani protiv ospica mogu oboljeti. Djeca majki koje su vakcinisane ili su preboljele bolest, u pravilu ne obolijevaju u prvih šest mjeseci života jer su još zaštićena  majčinim, preko posteljice prenesenim protutijelima. Infekcija trudnice koja nema  protutijela na virus ospica može rezultirati i drugim komplikacijama, čak i gubitkom  trudnoće. 

Težina bolesti povezana je s proširenošću i izgledom osipa. Uobičajeni, klasični tok ospica može se podijeliti u tri stadija:  

- Stadij inkubacije - traje od 10 do 12 dana i u pravilu nema nikakvih znakova bolesti;

- Prodromalni stadij - traje od tri do pet dana s osrednje povišenom tjelesnom temperaturom, konjunktivitisom, sve izraženijim kašljem i pojavom Koplikovih pjega na  sluznici ždrijela i obraza;  

- Eruptivni stadij - s vrlo visokom tjelesnom temperaturom i pojavom tipičnog osipa koji se tokom iduća dva-tri dana postepeno širi od glave, preko trupa do udova, uvijek istim  redosljedom. To je vrhunac bolesti, nakon čega slijedi postepen nestanak simptoma i u  pravilu brz oporavak. 

Stadij inkubacije je vrijeme tokom kojeg virus prodire u ljudski organizam (najčešće kroz sluznicu dišnih puteva), ulazi u krv i širi se po cijelom organizmu. Prodromalni ili kataralni stadij relativno je dugotrajan i pun simptoma, pa je stoga  karakterističan za ospice, po čemu se one razlikuju od ostalih dječijih zaraznih bolesti s  osipom.  

Ovaj stadij obično počinje nespecifičnim znakovima bolesti kao što su povišena temperatura, gubitak apetita, malaksalost, glavobolja i slično, no ubrzo nastupaju i  prevladavaju simptomi kataralne upale dišnih puteva: hunjavica, suzenje očiju, bol u grlu,  sve jači kašalj i konjunktivitis.  

Oko drugog, trećeg dana kataralnog stadija na sluznici ždrijela i obraza javljaju se sivo- bijele, poput zrnca pijeska malene točkice na crvenkastoj podlozi - Koplikove pjege.  U pravilu, najbolje se vide na sluznici nasuprot donjim kutnjacima, brzo se pojavljuju i nestaju, obično u jednom danu, a s obzirom na to da se gotovo isključivo javljaju kod  ospica, patognomonične su za ovu bolest. 

Eruptivni stadij počinje pojavom karakterističnog osipa (egzantema), obično četiri do pet dana nakon prvih znakova bolesti. Kad se osip pojavi, tjelesna temperatura doseže  vrhunac, katkad je veća od 40 stupnjeva, uz pogoršanje kataralnih simptoma i općeg  stanja bolesnika.  

Osip je mrljast, izdignut iznad kože i gust, svijetlocrvene boje, a na pojedinim dijelovima tijela može se međusobno spajati potpuno prekrivajući kožu. Osip je u početku samo  mrljast i najprije se javlja u gornjem dijelu vrata i iza uški, da bi u prvih 24 sata zahvatio  cijelo lice, vrat, ruke i gornji dio prsnog koša, istodobno postajući makulopapulozan.  

Širenje osipa na trup i udove nastavlja se i dalje, te se drugi, treći dan spušta do nogu i stopala. Kad se osip razvije, tjelesna temperatura snizuje se na normalne vrijednosti, a  kataralni simptomi brzo nestaju. 

Težina bolesti povezana je s proširenošću i izgledom osipa: što je osip jači, više konfluira, zahvaća veću površinu kože i širi se na dlanove i stopala, to je očekivati teži tok bolesti;  suprotno tome, što je osip slabije vidljiv i samo diskretno zahvaća udove, očekivani tok  bolesti je lakši. 

U klasičnom toku bolesti, kad osip dosegne noge i stopala, počinje njegovo povlačenje istim redosljedom kojim je i nastajao. Na mjestu osipa ostaju blijedosmeđe mrljice koje  dalje postupno nestaju uz blago perutanje kože. 

Dijagnoza se najčešće postavlja na osnovi anamneze i kliničke slike, a laboratorijska potvrda rijetko je potrebna. Dva su simptoma vrlo važna: Koplikove pjege i kašalj, bez  čijeg se prisustva ne bi trebala postavljati dijagnoza ospica klasičnog neizmijenjenog  oblika.  

Za razliku od dječije populacije, dijagnoza ospica u odraslih često se postavlja s određenim zakašnjenjem, iako se može reći da je klinička slika jednaka. Razlog tome je  samo nenaviknutost liječnika na povremenu pojavu te bolesti i u odraslih. 

Najčešće komplikacije bolesti su upala srednjeg uha i pluća, a najteže upala srčanog mišica (miokarditis) i ventralnog nervnog sistema (najčešće encefalitis - upala mozga).  

Komplikacije bolesti češće se javljaju u osoba mlađih od pet i starijih od 20 godina. Upala pluća može biti uzrokovana samim virusom ospica, kad se očituje već u kataralnom  stadiju ili, što je češće, bakterijom kad se očituje u fazi osipa. 

Miokarditis je rijetka, ali katkad fatalna komplikacija. Neurološke komplikacije češće su kod ospica nego kod drugih bolesti s osipom, a učestalost encefalitisa je jedan-dva na  1.000 bolesnika.  

Encefalitis može biti izrazito teška komplikacija koja katkad ostavlja i trajna neurološka oštećenja, a prema statističkim podacima, gotovo 15 posto bolesnika umire. Sve  pojedinosti nastanka i razvoja upale mozga nisu u cijelosti razjašnjene. 

Klinička slika ospica i sama bolest ne moraju uvijek biti uobičajenog toka. Neki od oblika  bolesti mogu biti znatno pogubniji po bolesnika, a drugi opet mnogo lakši. 

- Hemoragične ospice su težak klinički oblik koji najčešće završava smrtno, a danas se rijetko viđa. Klasični osip ne izbija nego se javljaju brojna krvarenja u koži i sluznici, a  bolesnik krvari iz nosa, usta i crijeva. 

- Ospice izmijenjenog toka javljaju se u bolesnika s poremećenim obrambenim mehanizmima (leukemija, AIDS...) i u pravilu su teškog toka.  

- Ospice blažeg toka (mitigirane ospice) imaju kraći tok bolesti i slabije izražene simptome, a vide se u djece i odraslih u kojih je iz bilo kojeg razloga oslabio imunitet  prema virusu ospica, ali je još prisutan u dovoljnoj mjeri da spriječi puni razvoj kliničke  slike. 

Do danas nije pronađen lijek protiv ospica, a svi poznati antivirusni lijekovi nedjelotvorni su na virus morbila. Nekomplicirani oblici bolesti liječe se samo simptomatski (mirovanje,  snizuje se povišena temperatura, kontrolira kašalj i sl.), a u kompliciranih oblika  primjenjuju se potrebne metode liječenja, ovisno o komplikaciji bolesti. Prognoza je u pravilu dobra, bolja u veće djece nego u dojenčadi, a najteža u bolesnika s encefalitisom. 

Ospice se mogu spriječiti aktivnom i pasivnom imunizacijom. Aktivnom imunizacijom  zovemo stvaranje vlastitih protutijela na virus morbila, a pasivnom davanje gotovih  pripravaka protutijela. 

Aktivna imunizacija postiže se vakcinacijom koja je u našoj zemlji obavezna. Vakcinu čini živi, oslabljeni virus ospica, koji ima osobinu da izaziva stvaranje protutijela, a bez  istodobnog razvoja bolesti.  

U mogućem kasnijem kontaktu s prirodnim virusom ospica, vakcinacijom stvorena protutijela ne dopuštaju razvoj bolesti. Redovita vakcinacija provodi se nakon navršenih  12 mjeseci života i prilikom upisa u prvi razred osnovne škole. No, unatoč pravilno izvedenoj vakcinaciji oko tri do pet posto djece ne stvori zadovoljavajući nivo otpornosti i mogu oboljeti.  

U pravilu, protiv ospica se vakcinišu sva djeca, a ako u pojedinog djeteta postoji kontraindikacija, to određuje isključivo liječnik. Neke od važećih kontraindikacija su: jaka  alergijska reakcija na bilo koji sastojak vakcine, leukemija, teške maligne bolesti i neka  druga imunodeficijentna stanja, trudnoća, itd.  

U prošlosti se smatralo da su djeca alergična na jaja sklona razvoju teških alergijskih reakcija na primjenu vakcine, pa je nisu primala, no prema današnjim spoznajama ona se  mogu redovito vakcinisati. 

Pasivna imunizacija postiže se davanjem gotovih protutijela na virus ospica, a indikacije za primjenu postavlja liječnik (trudnice, teško i hronično bolesna djeca i djeca koja zbog  različitih kontraindikacija nisu bila vakcinisana, a bila su izložena zarazi...). Pasivnom imunizacijom postiže se znatno kratkotrajnija zaštita nego aktivnom i obično traje samo oko četiri sedmice. 

Izloženost infekciji nije prepreka vakcinaciji, pa ako se od trenutka kontakta s virusom ospica primi aktivna imunizacija sljedeća tri dana, odnosno pasivna unutar šest dana,  bolest se može potpuno spriječiti ili znatno ublažiti. 

Komentari

NA VRH