14. novembar se obilježava kao Međunarodni dan borbe protiv dijabetesa. Ubrzan način života, stres, neadekvatna ishrana, nedovoljna tjelesna aktivnost uz genetske predispozicije za razvoj ovog poremećaja su doprinijele značajnom porastu stope oboljelih kako u svijetu tako i kod nas. Ono što je poražavajuća činjenica da se među oboljelima sve češće nalaze i djeca.

Doc.dr.sc. Vildana Aziraj-Smajić, spec. kliničke psihologije naglašava značaj psiholoških aspekata dijabetesa koji imaju ključnu ulogu u procesu prihvatanja liječenja, a time i samog toka bolesti. Kada su upitanju djeca važno je kako će njihovi roditelji prihvatiti da dijete ima dijabetes.

- Suočavanje sa izazovima dijabetesa je cjeloživotni proces. Od uspostavljanja dijagnoze roditelj prolazi kroz kompleksan put od šoka, nevjerice i poricanja, osjećaja ljutnje, straha i tuge pa sve do samog prihvatanja i nade u izlječenje i bolju budućnost. Važno je znati da to nije jedna aktivnost nego cijeli proces koji ima individualan tok i trajanje. Njegova dinamika je poput roler kostera. Kad se uspostavi stabilnost glukoze u krvi, roditelji djeteta steknu sigurnost i imaju osjećaj kontrole nad situacijom, ali može se dogoditi iznenadna i neočekivana hipoglikemija što često rezultira i hospitalizacijom te se ponovno vraća na ranije faze osjećaja intenzivnog straha, ljutnje, tuge i sl. Stoga se u psihološkom tretmanu prvenstveno radi psihoedukacija roditelja gdje je akcenat na "normalizaciji" ovih iskustava, jer je važno da roditelj zna koji su očekivani psihološki odgovori u ovoj situaciji.

Kako predškolskom djetetu reći da ima dijabetes?

- Važno je da roditelj bude iskren prema djetetu, da se to ne nastoji sakriti i ponašati kao da se ništa ne događa. Najbolje je djetetu objasniti u igri, putem slikovnica koja su prilagođene za to ili priča i to obavezno ispričanih u trećem licu. Ukoliko se radi npr. o djetetu u dobi od 5-6 godina koje se igra s autićima i kamiončićima možemo napraviti paralelu između funkcioniranja tih vozila i ljudskog tijela. Objasnimo kako autić ide do benzinske pumpe gdje mu se sipa gorivo koje mu je potrebno da se pokreće. Međutim, da li je to dovoljno da autić krene? Dakle, potrebno je da upalimo auto pomoću ključa kako bi se i to gorivo pretvorilo u energiju za pokretanje. Isti slučaj je i sa našim tijelom. To što uzimamo hranu koja je naše gorivo ne znači da nam automatski omogućava da dobro funkcionišemo. Naš ključ je inzulin. Objasniti kako su nekoj djeci potrebne naočale da bi bolje vidjeli, nekoj je potreban inzulin da bi im tijelo bolje "radilo".

Kako roditelj i okolina mogu pomoći djetetu da se što bolje prilagode na nove životne okolnosti?

- Prvenstveno uključujući dijete u proces edukacije o dijabetesu putem igranja uloga sa plišancima, lutkama ili drugim igračkama bliskima djetetu. Čim je to moguće dozvoliti djetetu da vježba davanje inzulina i mjerenje razine glukoze u krvi na tim igračkama, poticati ih da daju igračkama moralnu podršku, da ih utješe kada su tužni kako bi im se na ovaj način omogućilo da prepoznaju sopstvene emocije, da ih verbaliziraju, adekvatno kanališu i grade podršku u sebi samima. Za osjećaj sigurnosti i kontrole je neophodno da se u djetetov život uvedu jasna struktura i rutina. S vremenom oni nauče kad slijedi mjerenje glukoze u krvi, u koje se vrijeme daje inzulin, kada se jede i obavljaju druge aktivnosti. Važno je da se djetetu omogući da kanališe svoja osjećanja i putem raznih aktivnosti, da ostane socijalno uključeno i da se potencira sve ono to dijete može, a ne ono što ne može. Za bolju prilagodbu je bitno senzibilizirati i educirati i djetetovu okolinu, posebno rodbinu, prijatelje te općenito vrtićko i školsko okruženje.

Često se roditelji pitaju da li inzulin davati pred drugom djecom ili ne?

Ukoliko dijete ide u vrtić ili u školu preporučuje se o dijabetesu educirati kako odgajatelje/ce i učitelje/ce tako i vršnjake. Kada djeca znaju prepoznati osnovne dijelove tijela, razumiju šta je dijabetes i zašto se inzulin daje, nema razloga da se to ne dešava u njihovom prisustvu. Ponekad se događa da roditelji teže da sakriju davanje inzulina iz straha da se druga djeca ne uplaše. Time se djetetu s dijabetesom šalje poruka da je to nešto sramno što može imati negativan utjecaj i na njegovu sliku o sebi samom. Pokazano je da educirana i za dijabetes senzibilizirana vršnjačka sredina ima pozitivan utjecaj na ponašanje djeteta te u kritičnim momentima može prepoznati potencijalno javljanje simptoma destabilizacije razine glukoze u krvi kod djeteta i u skladu s tim pravovremeno alarmirati pomoć za svog drugara/cu.

Šta roditelji mogu uraditi kada primijete da dijete krišom uzima hranu i to utječe na porast šećera u krvi?

Razlozi za to se kriju u fiziološkoj ili emocionalnoj gladi. Ukoliko se radi o fiziološkoj gladi neophodno je ostvariti kontakt sa nutricionistom koji bi na temelju djetetovih stvarnih dnevnih potreba izradio jelovnik u cilju prorijeđivanja ili uklanjanja tzv. napada gladi. U vezi s tim preporuka je prakticirati svjesno jedenje. Važno je da dijete jede za stolom, bez doticaja s bilo kakvim ekranima (mobitelima, tabletima, TV-om), da se njeguje usmjerenost na miris, okus, konzistenciju, oblik hrane koja se jede. Drugi mogući razlog može biti emocionalna glad kojoj okidač nije fiziološka potreba nego emocija. Za razliku od životinja koje jedu kad su gladne, mi jedemo u mnogo drugih prilika. Često posežemo za hranom kada smo tužni, ljuti, kada osjetimo neku emocionalnu prazninu, kada smo tjeskobni, ali i kada smo radosni i sretni posebno na nekim slavljima i slično. Dakle, ovdje je važno da identificiramo potencijalne uzroke te pojave kako bi znali na koji način se s njima suočiti. Djeca to rade krišom ili su sklona malim "slatkim" lažima da nisu pojeli ništa iako rezultati mjerenja razine glukoze pokazuju drugačije, jer naprosto nastoje izbjeći nelagodu, kritiziranje ili kaznu od strane roditelja.

Kako što bezbolnije "preživjeti" doba adolescencije djeteta s dijabetesom?

Znamo da je adolescencija period bioloških, emocionalnih i socijalnih turbolencija zbog čega je očekivano da upravo u ovom periodu dođe i do povećane varijabilnosti razine glukoze u krvi. U ovom periodu dolazi do povećane potrebe za pripadanjem vršnjačkoj grupi i veći je rizik za razvoj sklonosti ka određenim problemima u ponašanju. Kao poremećaji mentalnog zdravlja mogu se javiti anksioznost, depresivnost, poremećaji prehrane, a ono o čemu se rijetko govori je pojava dijabulije. Dijabulija se kao poremećaj prehrane javlja zbog nezadovoljstva svojim tjelesnim izgledom, a nastaje tako što adolescent s namjerom da omršavi obustavlja ili značajno smanjuje dozu inzulina. Na taj način bez gladovanja ili povraćanja gubi kilograme čime se i održava ovaj poremećaj što može biti izuzetno opasno i dugoročno izazvati značajne zdravstvene komplikacije. Dakle, neophodno je građenje zdravog, povjerljivog i otvorenog odnosa s djetetom, postavljanje granica, da dijete od samog uspostavljanja dijagnoze zna da s dijabetesom nema pregovaranja, da inzulin znači život i da se potiče na preuzimanje odgovornosti za sopstveno liječenje u skladu sa svojom razvojnom dobi.