Mogu li roditelji biti predobri roditelji? Vjerujemo da može. I isto tako vjerujemo da ništa što je pre-pre nije dobro.
Mame i tate žele svom djetetu najbolje, žele im pružiti najbolje, dati najviše, pomoći baš uvijek i samim time opterećuju sebe PREviše, a pritom djetetu umjesto previše zapravo daju PREmalo. Kako? Tako što su prerevni.
Ako ste i vi jedan od takvih roditelja koji svjesno znaju da ponekad stvarno znaju pretjerati i iako to ne biste htjeli, nekako si ne možete pomoći - provjerite ukratko je li vaše pretjerivanje u skakanju oko djeteta stvarno PRE ili ste još uvijek u granicama normale?
Ako na više od pola ovih teza odgovorite s DA, probajte se zapitati jeste li stvarno dobar roditelj?
1. Hvalite li ih svaki dan?
Pohvala je dobra, ali ne uvijek! Jedno je kada je dijete malo i tek počinje učiti - tada je pohvala čin učenja, no kako dijete raste, a roditelj nastavlja sustavno hvaliti svoje dijete na svakom ćošku i za svaku sitnicu, e to je onda čisto nepotrebno pretjerivanje. Ako mislite da pretjerujete, smanjite malo broj pohvala i svedite ih samo na one prave i zaslužene. Neka se potrude zaslužiti pohvalu.
2. Nudite previše materijalnih nagrada
Ako prođeš s pet kupit, ćemo ti bicikl. Ako budeš dobar u trgovini, kupit ćemo ti kamion. Ako pojedeš sve s tanjura, dobit ćeš onu lutku. Koliko je takvih među vama? Koliko često vaše dijete radi nešto samo zato da bi dobilo nagradu? Što mislite, što vaše dijete time stvarno dobiva? Što vi dobivate osim što ih kupujete?
3. Očekujete li od njih malo ili puno?
Previše je danas roditelja koji od svoje djece očekuju toliko malo jer ih ne žele zatrpavati odgovornostima za koje su sposobni. Previše je i onih koji očekuju previše, a ako malo bolje razmislimo, ni previše ni premalo nije dobro. Ne šalje dobru poruku djetetu, ne uči ga onome što dijete, svaki u svojoj dobi, treba znati i biti u stanju ostvariti.
4. Ne zadajte im nikakve njihove zadatke?
Dom je mjesto gdje djeca najviše uče - od svojih roditelja i svakodnevnih primjera, no kada roditelji do osme, devete godine svom djetetu i dalje ne daju nikakve zadatke, kako onda mogu očekivati da će ta djeca biti spremna postati punopravni članovi obitelji. Recimo da je kuhinja najbolje mjesto za start jer dijete već u dobi od četiri godine može (i mora) znati pospremiti nered za sobom - odnijeti prljavi tanjur, obuti cipele, pospremiti cipele, kasnije si narezati kruh, napraviti doručak i pospremiti mrvice, iznijeti čisti veš, usisati i pospremiti svoju sobu. A sve dok svoje dijete smatrate malim za sve to i ne date im da pridonose onoliko koliko mogu, vjerujete li da tako stvarno činite najbolje za svoje dijete i svoju obitelj?